Panel „Izgradnja mira u današnjem geopolitičkom kontekstu“, održan u okviru konferencije „Mir između tišine i sukoba“ u Banjaluci, otvorio je pitanje može li se danas govoriti o miru u svijetu u kojem se rat ponovo normalizira kao političko sredstvo, međunarodne institucije gube autoritet, a društva ostaju zarobljena u podjelama.
Banjaluka, 30. august 2026. – Dok ratovi traju od Ukrajine do Bliskog istoka, dok se države ponovo ubrzano naoružavaju, a klimatske promjene i borba za resurse stvaraju nove izvore nestabilnosti, pitanje izgradnje mira postaje sve složenije.
Upravo je to bila tema drugog panela konferencije „Mir između tišine i sukoba“, održane od 28. do 30. augusta u Banjaluci.
Panelisti Refik Hodžić, Branka Vierda i Amer Osmić, uz moderiranje Gordane Katane, govorili su o tome da li međunarodna zajednica još uvijek može biti garant mira ili je postala dio problema.
Već na početku razgovora postavljeno je pitanje koje se nameće nakon iskustava Bosne i Hercegovine, ali i savremenih ratova: šta uopće danas znači međunarodni poredak i možemo li još računati na institucije koje su nakon Drugog svjetskog rata trebale spriječiti nove velike sukobe?
Svijet bez jasnih pravila
Jedna od ključnih poruka panela bila je da se međunarodni poredak koji je decenijama građen nakon Drugog svjetskog rata nalazi u dubokoj krizi.
Kako je istaknuto, problem nije samo u tome što postoje ratovi. Problem je što više nije jasno ko ima snagu, ali i političku volju, da ih zaustavi.
Istovremeno, globalni problemi postaju sve veći. Klimatske promjene, nedostatak vode, migracije i borba za prirodne resurse ne mogu se riješiti unutar granica pojedinačnih država.
Milioni ljudi već su suočeni s uslovima života koji ih prisiljavaju da napuste svoje domove. Takve migracije u budućnosti mogu postati jedan od najvećih izvora novih sukoba.
U tom svijetu velike sile, umjesto izgradnje globalne solidarnosti, sve više razmišljaju o vlastitoj sigurnosti, resursima i mogućim budućim sukobima.
Zbog toga je, kako je ocijenjeno, sve manje prostora za romantičnu predstavu da će „neko drugi“ riješiti probleme u kojima se nalazimo.
Bosna i Hercegovina, kao mala i periferna zemlja, nema veliki uticaj na globalne procese. Ali ima mogućnost da utiče na ono što se dešava unutar vlastitog društva.
Prije svega, da smanji mogućnost ponavljanja nasilja kakvo je obilježilo devedesete.
Kako komšija postaje neprijatelj?
Jedan od najvažnijih pojmova koji se pojavio tokom diskusije bio je – dehumanizacija.
Rat ne počinje samo oružjem. Prije njega dolazi proces u kojem se drugi čovjek prestaje posmatrati kao čovjek i počinje se predstavljati kao prijetnja, problem ili neprijatelj.
Upravo se kroz takve narative stvaraju uslovi u kojima nasilje postaje prihvatljivo.
Iskustvo Bosne i Hercegovine pokazuje koliko brzo komšija može postati neprijatelj kada politički i medijski narativi društvo podijele na „nas“ i „njih“.
Zbog toga je jedan od ključnih zadataka mirovnog rada upravo suprotstavljanje narativima koji proizvode dehumanizaciju.
Ali ne samo tako što će se odgovoriti na svaki nacionalistički narativ.
Panel je otvorio i drugačiji pristup: nije dovoljno stalno govoriti protiv onoga što drugi rade. Potrebno je stvarati vlastiti diskurs.
Diskurs prijateljstva, saradnje i solidarnosti.
Jer takva solidarnost već postoji, samo je često nevidljiva.
Pokazuje se, naprimjer, tokom prirodnih katastrofa, kada ljudi bez obzira na etničke ili političke razlike jedni drugima pomažu. Pokazuje se i u trenucima kada zajednički uspjeh postane važniji od političkih podjela.
Pitanje je kako takve trenutke pretvoriti u trajnu društvenu vrijednost.
Negativni mir nije dovoljan
Posebno mjesto u razgovoru zauzela je razlika između negativnog i pozitivnog mira.
Bosna i Hercegovina, gotovo tri decenije nakon rata, jeste primjer društva u kojem nema otvorenog oružanog sukoba, ali u kojem još uvijek nema dovoljno povjerenja, pravde, sigurnosti ni zajedničke perspektive.
To je negativni mir.
Pozitivni mir je nešto mnogo zahtjevnije.
On podrazumijeva institucije kojima građani vjeruju, obrazovanje koje povezuje umjesto da razdvaja, javni prostor u kojem različitost nije prijetnja i politički sistem u kojem se sukobi rješavaju demokratskim sredstvima.
Podrazumijeva i mogućnost da čovjek može planirati vlastitu budućnost.
Upravo se na ovom mjestu otvara pitanje mladih.
Istraživanja o mladima u Bosni i Hercegovini pokazuju da veliki broj njih zemlju napušta zbog osjećaja besperspektivnosti.
Nije riječ samo o platama ili lošem obrazovanju. Besperspektivnost je osjećaj da društvo nema budućnost koju mladi mogu prepoznati kao svoju.
Ako mir znači samo „da ne puca“, onda je takav mir očigledno nedovoljan.
Djeca koja uče da je podjela normalna
Jedan od najočitijih primjera negativnog mira jeste fenomen „dvije škole pod jednim krovom“.
Djeca se formalno nalaze u istom prostoru, ali su razdvojena prema etničkoj pripadnosti, nastavnim planovima, nastavnom kadru i obrazovnim sadržajima.
Takav sistem možda sprječava neposredni konflikt, ali istovremeno djecu uči da je razdvajanje normalan način organizovanja društva.
A mir ne može počivati na tome da se ljudi jednostavno drže odvojeno kako se ne bi sukobili.
Mir podrazumijeva mogućnost susreta.
Mogućnost da dijete odrasta sa drugačijim od sebe, a ne sa strahom od njega.
Upravo zato obrazovanje postaje jedno od ključnih mjesta izgradnje mira.
OHR između mira i protektorata
Posebna pažnja tokom panela posvećena je ulozi međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, posebno Uredu visokog predstavnika.
Bosna i Hercegovina već tri decenije živi u okviru Dejtonskog mirovnog sporazuma, uz međunarodni nadzor i mogućnost intervencija visokog predstavnika.
Međutim, postavlja se pitanje da li je taj model još uvijek funkcionalan.
OHR je za dio građana ostao svojevrsna garancija krhkog mira. Za druge predstavlja simbol međunarodnog protektorata koji nije uspio izgraditi društvo sposobno da samo upravlja vlastitom budućnošću.
Problem je dodatno složen činjenicom da međunarodna zajednica često istovremeno govori o demokratiji i sarađuje sa političkim strukturama koje održavaju podjele.
Zbog toga pitanje OHR-a nije moguće odvojiti od mnogo šireg pitanja: kakvu Bosnu i Hercegovinu njeni građani zapravo žele?
Podjele imaju svoje korisnike
Jedan od najtežih zaključaka panela jeste da podjele nisu samo posljedica prošlosti.
One imaju svoje današnje korisnike.
Nacionalizam, trauma i kultura sjećanja mogu se koristiti za političku mobilizaciju, ali i za ostvarivanje konkretnih ekonomskih interesa.
Dok građani raspravljaju o tome ko je „naš“, a ko „njihov“, mnogo važnijim pitanjima – od javnih resursa do ekonomskih interesa – često se bave oni koji imaju političku i ekonomsku moć.
Zato nije dovoljno samo mijenjati politički govor.
Potrebno je razumjeti ko ima interes da društvo ostane podijeljeno.
Bez tog razumijevanja mirovni rad može ostati zarobljen u pokušaju da odgovori na političke poruke, umjesto da mijenja društveni okvir koji omogućava njihovo širenje.
Mir kao zajednički politički projekt
Branka Vierda otvorila je i pitanje odnosa Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, suočavanja s ratnom prošlošću i evropskog konteksta.
Ukazala je na problem političkih interpretacija ratova devedesetih i na potrebu da se o prošlosti govori bez selektivnog pristupa.
Istovremeno, naglašena je potreba povezivanja različitih društvenih borbi.
Borba za mir ne može biti izolovana od borbe za ljudska prava, ženskih prava, zaštitu okoliša, prava migranata i socijalnu pravdu.
Ekološki problemi, ratno nasljeđe i klasne razlike često se prepliću.
Primjer Like i problema odlaganja otpada poslužio je kao ilustracija kako se prostor koji je već obilježen ratnim nasljeđem može ponovo pretvoriti u prostor eksploatacije.
Zbog toga mir nije samo političko pitanje.
On je i socijalno, ekološko, rodno i ekonomsko pitanje.
Kako vratiti mir u javni prostor?
Na kraju panela ostalo je pitanje koje je možda važnije od svih prethodnih:
Kako govoriti o miru u društvu koje je naviklo da govori o ratu?
Društvo u kojem je postala gotovo normalna rečenica „samo nek’ ne puca“ prihvatilo je veoma nisku granicu onoga što smatra normalnim životom.
Ali mir ne bi trebao značiti samo odsustvo pucnjave.
Mir bi trebao značiti društvo u kojem mladi žele ostati, u kojem različitost nije prijetnja, u kojem se sukobi rješavaju razgovorom i institucijama, a ne silom.
I društvo u kojem solidarnost nije izuzetak koji se pojavi tokom katastrofe, nego svakodnevna vrijednost.
Drugi panel konferencije zato nije ponudio jednostavan recept.
Ponudio je nešto drugo – upozorenje da mir nije jednom osvojeno stanje koje se samo održava.
On zahtijeva stalni rad.
Rad na jeziku kojim govorimo o drugima. Rad na obrazovanju. Rad na institucijama. Rad na suočavanju s prošlošću. Rad na smanjenju nejednakosti.
I, možda najvažnije, stvaranje vlastitog diskursa.
Jer ako prepustimo drugima da određuju kako ćemo govoriti o sebi, svojim susjedima i svojoj budućnosti, onda i dalje ostajemo zarobljeni u njihovoj priči.
Izgradnja mira zato nije samo borba protiv rata. To je borba za drugačiji način života.
