Od 28. do 30. augusta u Banjaluci održana je konferencija „Mir između tišine i sukoba“, koja je okupila ljude različitih iskustava i pogleda oko jednog važnog pitanja: da li je odsustvo rata zaista mir?
Prvi panel otvorio je pitanje šta se događa kada oružje utihne, ali nasilje i dalje postoji – kroz strah, siromaštvo, nesigurnost, rodno nasilje, uništavanje prirode i zajedničkih dobara.
Poruka panela bila je jasna: mir nije samo odsustvo rata.
Mir znači mogućnost da živimo bez straha. Da imamo sigurnost, dostojanstvo i pravo da odlučujemo o vlastitom životu i zajednici.
Govorilo se i o cijeni dugotrajnog aktivizma, o potrebi da sačuvamo sebe dok se borimo za društvene promjene, ali i o tome kako mir učiniti vrijednošću koja neće ostati samo unutar kruga već uvjerenih.
Jer mir nije tišina.
Mir je prostor u kojem možemo osjećati, govoriti, biti zajedno i graditi solidarnost.
I možda najvažnije – mir se ne dobija jednom za sva vremena.
Mir gradimo zajedno, svakog dana.
Panel „Da li je odsustvo rata zaista mir?“ otvorio je pitanje šta se događa s društvom kada oružje utihne, ali nasilje, strah, nepravda, ekonomska nesigurnost i borba za opstanak ostanu dio svakodnevice. Aida Ćorović, Željko Šarić i Jasmina Husanović ponudili su tri različite perspektive, ali su se njihove poruke susrele u jednoj tački: mir nije samo odsustvo rata.
Banja Luka – Može li društvo biti u miru ako njegovi građani žive u strahu? Ako se boje za vlastiti život, ako su ekonomski nesigurni, ako se javna dobra privatizuju i uništavaju, ako žene strahuju od nasilja u vlastitim domovima? I može li se govoriti o miru dok se društvo održava u stanju stalne napetosti, nacionalističkog huškanja i insceniranih kriza?
To su neka od pitanja koja su otvorena na prvom panelu konferencije „Mir između tišine i sukoba“, održanom u Banjaluci 29. augusta, pod nazivom „Da li je odsustvo rata zaista mir?“
Na panelu su govorili aktivistkinja Aida Ćorović, filozof Željko Šarić i teoretičarka i aktivistkinja Jasmina Husanović, dok je razgovor moderirao Damir Arsenijević.
Već u uvodu postavljeno je pitanje koje će obilježiti cijelu diskusiju: šta zapravo podrazumijevamo pod mirom?
„Vi ovo sve znate. Vi ovo sve živite“
Aida Ćorović nije počela klasičnim pokušajem definisanja mira. Umjesto toga, publici je postavila lično pitanje: kako se osjećate?
„Ja zapravo ne želim da pričam o tome da li je odsustvo rata mir. Došla sam da vas pitam kako se vi osjećate. Svako od vas pojedinačno“, kazala je.
Za Ćorović, pitanje mira ne može se odvojiti od iskustva ljudi koji godinama žive u različitim oblicima borbe i otpora. Ona je podsjetila da odsustvo rata samo po sebi ne znači odsustvo nasilja i da se ta činjenica ne odnosi samo na Bosnu i Hercegovinu.
Govoreći iz iskustva aktivistkinje koja je decenijama uključena u antiratne i društvene pokrete, otvorila je i pitanje koje se često zanemaruje – cijenu aktivizma.
Koliko su ljudi koji se bore protiv nepravde spremni da na sebe preuzmu odgovornost za sve što je pogrešno u društvu? I gdje prestaje odgovornost prema zajednici, a počinje samokažnjavanje?
Ćorović je govorila o ljudima iz mirovnog pokreta koji su, kako je rekla, na svoja leđa preuzeli prevelike terete. Mnogi su se, upozorila je, iscrpili i sagorjeli pokušavajući da riješe probleme koji su bili veći od njih samih.
Iz vlastitog iskustva naučila je da briga o sebi nije suprotna aktivizmu.
Naprotiv.
„Ako ja nisam dovoljno jaka, ako sam zarobljena u strahovima, ako sam zarobljena u ljutnji, ako sam zarobljena u negativnim emocijama, koliko ja onda stvarno dajem toj zajednici?“
Za nju je upravo tu nastala važna promjena: prestala je očekivati da sve mora završiti sama i da se sve mora dogoditi odmah.
Mir se tako pojavljuje i kao unutrašnji prostor iz kojeg je moguće djelovati.
Ali Ćorović je govorila i o radosti. Ne kao bijegu od stvarnosti, već kao načinu da se aktivizam ne pretvori u trajno stanje iscrpljenosti.
Radost, rekla je, može biti ono što čovjeku omogućava da nastavi.
„Ne moram. Ne moram ništa.“
U toj jednostavnoj rečenici sadržana je važna poruka njenog izlaganja: borba za bolje društvo ne smije zahtijevati uništavanje samih ljudi koji se za njega bore.
Čovjek je sposoban za nasilje, ali nije osuđen na njega
Željko Šarić pitanje mira otvorio je iz filozofske perspektive.
Podsjećajući na ratno iskustvo prostora bivše Jugoslavije, govorio je o teškoći da se nakon svega što je region prošao mir uopšte zamisli kao nešto dostižno. Istovremeno, primijetio je da se na univerzitetima i studijskim programima u regionu relativno malo govori o filozofiji mira, dok su filozofija rata i filozofija nasilja mnogo prisutnije.
Njegovo izlaganje bilo je usmjereno na odnos čovjeka prema nasilju i vlastitoj smrtnosti.
Ako smo svi smrtni, ako smo svi ranjivi i prolazni, može li svijest o vlastitoj smrtnosti biti jedan od temelja mira?
Šarić je zatim otvorio pitanje evolucije i ljudske prirode.
Čovjek jeste sposoban za nasilje, ali je istovremeno sposoban za empatiju, brigu i saradnju. Činjenica da je nasilje dio ljudskog iskustva ne znači da je nasilje neizbježno.
Jedna od njegovih ključnih poruka bila je da urođeno ne znači neizbježno.
Ako postoji sposobnost za nasilje, postoji i mogućnost izbora.
Šarić je upozorio i na zloupotrebu ideje „prirodnog“ u opravdavanju društvenog nasilja. Socijalni darvinizam, kazao je, nije nauka, nego falsifikovanje nauke. To što nešto postoji u prirodi ne znači da bi tako trebalo uređivati ljudsko društvo.
U tom kontekstu posebno je važna njegova razlika između borbe za opstanak i rata.
U prirodi životinje ubijaju kako bi preživjele. Rat, međutim, nije samo produžetak prirodne borbe za opstanak.
Čovjek ima mogućnost da odlučuje.
A upravo je sposobnost izbora ključna za pitanje mira.
Šarić je, međutim, na kraju otvorio i jedan mnogo teži problem.
Ljudi koji dolaze na konferencije o miru uglavnom su već miroljubivi. Oni koji su zainteresovani za pacifizam uglavnom već dijele vrijednosti o kojima se govori.
Zato pravo pitanje nije samo kako učvrstiti postojeći mirovni pokret, već:
Kako doći do ljudi koji nisu dio tog kruga? Kako ideju mira učiniti prihvatljivom većini?
To je, prema Šariću, jedan od najvećih problema mirovnog djelovanja.
„Nema mira dok se bojimo za vlastiti život“
Jasmina Husanović pitanje mira vratila je direktno u društvenu i političku stvarnost Bosne i Hercegovine.
Za nju je pitanje da li je odsustvo rata mir mnogo više od teorijske provokacije. To je pitanje svakodnevnog opstanka ljudi koji žive i pružaju otpor u Bosni i Hercegovini.
Ona je govorila o društvu koje funkcioniše unutar onoga što je nazvala etnokapitalizmom, upozoravajući da kapitalistička logika razara društvene veze, povjerenje, ljudskost i mogućnost zajedničkog života.
U takvom kontekstu, mir koji se definiše samo kao odsustvo sukoba postaje – negativni mir.
„Nasilje oko nas postalo je strukturno, raspršeno, sistemsko“, upozorila je Husanović.
Zbog toga, smatra ona, pitanje mira mora biti povezano sa pitanjem oporavka društvenog tkiva.
Jer šta znači mir ako se javna dobra privatizuju, ako raste nesigurnost rada, ako se uništava priroda i ako se rodno nasilje nastavlja?
To više nije samo pitanje rata i mira u tradicionalnom smislu.
To je pitanje načina na koji društvo organizuje svakodnevni život.
Femicid kao pokazatelj odsustva sigurnosti
Posebnu pažnju Husanović je posvetila femicidu i rodnom nasilju.
Odbacila je ideju da su takvi slučajevi samo privatne porodične tragedije ili izolovani incidenti.
Za nju su oni dio šireg kontinuiteta nasilja.
Ako žena nije sigurna u vlastitom domu, teško je govoriti o miru kao društvenom stanju.
„Nema mira dok se bojimo za vlastiti život u vlastitim domovima“, poruka je koja je snažno obilježila ovaj dio njenog izlaganja.
Husanović je ukazala i na odgovornost institucija, odnosno na situacije u kojima država kroz tišinu i nečinjenje postaje saučesnik u održavanju nasilja.
U tom smislu, aktivizam postaje način razbijanja nametnute tišine.
Ljudi koji izlaze u javnost i protestuju protiv nasilja ne narušavaju mir, nego dovode u pitanje lažnu predstavu o miru koja postoji samo zato što se o nasilju šuti.
Mir kao poligon eksploatacije
Drugi važan dio izlaganja Jasmine Husanović odnosio se na zajednička dobra i ekologiju.
Dok se javnost često drži u stanju straha kroz nacionalističko huškanje, revizionizam i inscenirane krize, u pozadini se, upozorila je, odvija masovna otimačina zajedničkih dobara.
Zemlja, voda i zrak postaju predmet eksploatacije.
Takav sistem ona opisuje kao oblik ekstraktivnog kapitalizma: uzmi, iskoristi, osiromaši i ostavi pustoš.
U tom smislu, ni ekološko uništavanje nije odvojeno od pitanja mira.
Ako se prirodni resursi uništavaju, ako se zajednička dobra pretvaraju u privatni interes, a stanovništvo ostaje bez mogućnosti da odlučuje o prostoru u kojem živi, onda je i taj proces dio nasilja koje se nastavlja u vremenu formalnog mira.
Mir nije tišina
Na kraju se tri izlaganja, iako različita po polazištima, približavaju zajedničkoj tački.
Mir nije samo odsustvo oružja.
Nije ni tišina.
Nije ni stanje u kojem nema otvorenog sukoba, ali postoji stalni strah.
Za Husanović, mir mora biti „živi afektivni prostor“ – prostor u kojem ljudi mogu osjećati, govoriti, tugovati i djelovati.
Tuga i bijes ne moraju voditi paralizi. Mogu postati energija za solidarnost i društvenu promjenu.
Zato ona govori o brizi i radosti.
Briga nije povlačenje iz političkog života, nego odbrana života.
A radost nije suprotnost otporu. Ona može biti njegov najjači oblik.
Jer zajednička radost pokazuje da ljudi nisu slomljeni.
U tom smislu, jedna od najupečatljivijih metafora panela bila je ona o zajedničkom disanju.
„Mi moramo udahnuti mir zajedno.“
Mir se, prema toj slici, ne dobija jednom za sva vremena. On nastaje u malim prostorima zajedništva, u razgovoru, solidarnosti, brizi i mogućnosti da ljudi budu zajedno bez straha.
Od pitanja do odgovornosti
Prvi panel konferencije nije ponudio jednu konačnu definiciju mira. Umjesto toga, otvorio je pitanje koliko je opasno mir svesti samo na odsustvo rata.
Ako rat prestane, a ostanu nejednakost, nasilje, strah, diskriminacija, ekološko uništavanje i ekonomska nesigurnost, šta smo zapravo postigli?
Odgovor koji se mogao čuti iz sva tri izlaganja jeste da je potreban drugačiji pogled na mir.
Mir nije samo stanje između dva rata. Mir je način na koji društvo uređuje život.
On podrazumijeva sigurnost, dostojanstvo, solidarnost, mogućnost izbora, zaštitu zajedničkih dobara i pravo ljudi da žive bez straha.
Ali panel je otvorio još jedno, možda još teže pitanje: kako takvu ideju mira iznijeti izvan kruga ljudi koji već vjeruju u nju?
Kako doprijeti do većine?
Kako od mirovnog pokreta napraviti društveni pokret?
I kako istovremeno sačuvati ljude koji taj pokret nose?
Možda upravo tu počinje odgovor na pitanje s početka panela.
Mir nije nešto što nastupa kada rat prestane. Mir je nešto što se svakodnevno gradi – zajedno.
