Svakog 18. novembra Bošnjaci i Hrvati, bivši logoraši, okupljaju se u kompleksu kasarne Oružanih snaga BiH na Manjači, planini u okolini Banje Luke, kako bi obilježili godišnjicu zatvaranja logora Vojske Republike Srpske.
To je ujedno i jedini dan u godini kada se javnost podsjeti na zatočenja, fizičke i psihičke torture te ubistva kojima su bili izloženi u periodu 1991–1992. godine, jer ni 31 godinu nakon okončanja rata vlasti bh. entiteta Republika Srpska ne dozvoljavaju postavljanje spomen-ploče. Time se onemogućava da ovo mjesto bude prostor javnog komemoriranja i podsjetnik da se zločini kakvi su činjeni tokom rata u Bosni i Hercegovini nikada više ne ponove.
Umjesto toga, nastavljajući narativ negiranja odgovornosti za počinjene ratne zločine i uprkos presudama Haškog tribunala i domaćih sudova ratnom rukovodstvu bosanskih Srba i logorskim čuvarima, neposredno uz bivši logor izgrađeni su Sportsko-rekreativni centar Manjača i ski-park, umjesto spomen-obilježja žrtvama.
Kako je navedeno, riječ je o „početku nove ere, da mladi imaju priliku da nauče skijati u svom gradu“, uz planove za izgradnju adrenalinskog parka za djecu i niza ugostiteljskih objekata.
Na taj način se pokušava izbrisati prošlost. Ili se tvrdi da je nikada nije ni bilo. Da Manjača nije bila koncentracioni logor, uprkos izvještajima predstavnika Međunarodnog crvenog krsta i brojnim potresnim svjedočenjima bivših logoraša o torturama, nečovječnom postupanju i ubistvima.
Tokom 1991–1992. godine procjenjuje se da je kroz ovaj logor prošlo oko osam hiljada zatočenika. Tačan broj ubijenih do danas je nepoznat. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju navodi da je nesporno utvrđeno da je najmanje deset osoba ubijeno na toj lokaciji.
Narativ koji pokušava nametnuti aktuelna vlast, kako u Banjoj Luci tako i u entitetu Republika Srpska, sve više podsjeća na onaj koji koriste pojedini političari u susjednoj Republici Hrvatskoj, koji danas pokušavaju logor Jasenovac iz Drugog svjetskog rata, u kojem su počinjeni najstrašniji zločini nad Srbima, Jevrejima, Romima i antifašistima, predstaviti kao „sportsko-rekreativni centar“.
Da je Manjača bila logor i mjesto stradanja nesrpskog stanovništva potvrđuje i činjenica da je skulptura koju je izradio logoraš ovog logora, Hasan Osmančević, danas simbol svih logoraša svijeta.
Logor Manjača jedan je u nizu primjera koliko je kultura sjećanja u Bosni i Hercegovini fragmentirana, opterećena poricanjem i, kao takva, trajna prepreka suočavanju s prošlošću i pomirenju.
Otuda se presude za ratne zločine počinjene na Manjači, kako Haškog tribunala tako i sudova u BiH, relativiziraju, negiraju ili „tumače“ kao „jedna od verzija događaja“, čime se sama ideja objektivne istine dovodi u pitanje. Takvi narativi služe političkim elitama kao sredstvo mobilizacije i stalnog podsticanja nepovjerenja među etničkim zajednicama.
Negiranjem zločina, kao i marginaliziranjem i relativiziranjem patnje, žrtve se dodatno traumatiziraju i ponižavaju, a njihovo dostojanstvo se gazi.
Stoga je obaveza civilnog društva da kontinuirano ukazuje na odgovornost političkih elita, ali i obrazovnog sistema, da uspostave zajednički minimum činjenica o ratu, zasnovan na sudskim presudama i relevantnim historijskim istraživanjima, te da mladim generacijama, umjesto „svojih narativa“, omoguće razvoj kritičkog mišljenja.
U Bosni i Hercegovini kultura sjećanja predstavlja izbor između dva puta: nastavka konflikta kroz narative prošlosti nekada zaraćenih strana ili izgradnje temelja za mirnu i pravednu budućnost. Pomirenje ne podrazumijeva zaborav niti izjednačavanje odgovornosti, već prihvatanje istine kao polazišta za obnovu povjerenja.
Bez dosljednog suočavanja s prošlošću, Bosna i Hercegovina ostaje društvo zarobljeno u strahu, nepovjerenju i političkoj instrumentalizaciji sjećanja.
I stoga, dok god logor Manjača ne bude jasno i dostojanstveno obilježen kao mjesto stradanja, izgradnja rekreativnog centra neposredno uz njega ne može biti „početak nove ere za nove generacije“.
